ZNAMEN VREMENA - MONOGRAFIJA ZAPREŠIĆ

ZNAMEN VREMENA - MONOGRAFIJA ZAPREŠIĆ

Nekoliko usputnih opaski uz Monografiju „Zaprešić“ (izdavač: grad Zaprešić, Zaprešić 2015., str. 256, format 217x280)

Monografija se, već s obzirom na područje kojim se bavi, može pisati na više načina. Koji god od njih odabrali, „mravlji ili hodočasnički“, kako ih je svojedobno nazvao Zvonimir Mrkonjić, znanstveni, esejistički, interdisciplinarni itd., svaki od njih pretpostavlja odluku o ovakvo ili onako prikupljenoj građi i metodologiji njezina izlaganja. Monografije utoliko mogu biti i podatcima potkrijepljeni autorski dojmovnici, na što asocira i značenje same grčke riječi. Prvo „autorsko viđenje Zaprešića“, „događanje grada“ Krešimira Kosića, s uvodom dr. Željke  Čorak i povijesnim prilogom Tihomira Žiljka, objavljeno je 1990. godine kad je urbanizacija Zaprešića konačno postala nepovratnim događajem. Ona stoga i nosi užu specifikaciju: stambeno-komunalna monografija. Ruralno se već od sedamdesetih godina XX. stoljeća povlači pred urbanim. Industrijalizacija na rubovima nekadašnjeg sela („Karbon“ u negdašnjim pogonima mesne industrije, „Jugokeramika“), prvi neboder (“ljepotica, na Doktorovom i Ostrešovom“) 1976., koji je tada potpuno narušio urbanu cjelinu trga s dominantnom Planićevom zgradom (danas Prekršajnim sudom) prvi su neireverzibilni znaci povlačenja „staroga“ pred „novim“. U urbanističkim i sociokulturnim aspektima selo Zaprešić prestalo je postojati, dakle, prije 1995. godine, kada je Zaprešić Zakonom o Zagrebačkoj županiji postao gradom (s pratećim ruralnim naseljima). Je li on i danas Zagrebu „sreća iza ugla“, kako se 1990. izrazila Željka Čorak, nije jednostavno odgovoriti. Kako god odgovorili, sigurno je da Zaprešić u mnogom pogledu još postaje gradom i u stambenom, i u radnom, i u sociokulturnom smislu, možda upravo zato što je Zagrebu „iza brda“, pa nema ni za gradove uobičajeni znak „Centar“. Teško se može i danas reći da je nastanak grada pratila i motivacijska funkcionalnost. U te motivacije pouzdano spada i to što Zaprešić nije ostao gradom-spavaonicom, kako god krivudavi bili putovi i stranputice do školstva, zdravstva, kulture, športa i grada-parka i grada-šetnice. „Urbani vilenjaci“ još nastavaju grad.

Autorska monografija Zaprešića (Banov grad za dobar život) o dvadesetoj obljetnici grada „kulturne poslenice“ Višnje Goljački s povijesnim prilozima dr. sc. Agneze Szabo i dr. sc. Alana Labusa (na prvih 60 stranica) namjerila je biti „jedan od znamena vremena, na crti povijesti međašnjih godina“: dakle onih koje obilježuju nastanak grada. Kada je Zaprešić prestao biti selom, ako je 1955. postao općinom, a 1995. u slobodnoj Hrvatskoj gradom i može li Zaprešić uistinu postati „idealnim gradom 21. stoljeća“, kako u uvodnoj priči kaže autorica, vremenski su i prostorni markeri. Možda svi mi već živimo to „sutra“, naime „ono idealno“, ali tako da ga još prepoznajemo kao „prošlost“? Zaprešić čuva svoje antinomije: u Zaprešić možete doseliti, u njemu čak ugodno živjeti, ali se u njemu, tamo negdje od 1966., „moreš roditi samo slučajno“, kako glasi dosjetka najzaprešćanijeg Zaprešćana Ivana Čedomira Ostreša. Jedinstven je i po tome što je nakon postanka gradom u njemu osnovan „Klub Zaprešićana - Zaprešćan“ (na gradskom proračunu od 2001.), koji već u službenom nazivu održava dvojstvo „recentnih doseljenika“ (dotepenaca) i „autohtonog stanovništva“ (starinaca), kako veli dr. sc. Labus u predgovoru. Vjerojatno svjestan insuficijentnosti i površnosti u tekstualnom dijelu, pogotovu glede „kriterija“ izbora, on se već u predgovoru „znanstveno“ ograđuje: 1. monografija „ne pretendira na sveobuhvatnost“, ona je „izbor iz tema“ i 2. ona „nije znanstvena monografija“. Tako je gotovo jedini „kriterij“ izbora ostao arbitrarnim: ne zna se gdje prestaje općina, a gdje počinje „najpoželjniji grad“, ruralna „gradska idila“. Taj „qudlibet“ u pristupu u tekstualnom je dijelu postao potpuno proizvoljnim: od „pretpovijesti“ „zaprešićkoga kraja“ (bilo je to u danima Seta) do materijalnih grješaka.

Navedimo ovdje samo neke:

Spomenik Augustu Šenoi,
rad ak. kipara Šime Klaića

a)      Autor spomenika Augustu Šenoi nije ak. kipar Dragutin Grgas Beli (str. 193), nego ak. kipar Šimo Klaić (1982.), Ljevaonica Šeb, Jablanovec.

b)      Pučko otvoreno učilište od 1958. (str. 196) je preimenovano Narodno sveučilište (pri Domu kulture), kako točno stoji na str. 50, itd.

c)      Kovačić (Celine), Jakševac (Sveti Križ) i Begović (Laduč) (str. 200-201) uvršteni su po „kriteriju općine“, bez recimo Branka Pilaša (Prigorje Brdovečko), Josipa Palade (Prudnice), Mirka Ivanjeka (Prigorje Brdovečko) itd.], a po „kriteriju grada“ nije npr. uvršten dobitnik Plakete grada Zaprešića Nenad Piskač (Zaprešić), koji čak ima i zbirku pod naslovom „Pogled s burze 10290“, Zaprešić 2002. itd.

d)      Nema iz vremena sela ni „dotepenca“ Ive Kozarčanina kojemu je narod Zaprešića podigao spomen ploču o 45-oj godišnjici na br. 21 čuvene ulice Maršala Tita kojom se odlazi u povijest ulicom Bana Josipa Jelačića i dalje u poluobnovljene i razrušene Nove Dvore.

e)      Potpuno proizvoljan broj redaka posvećen je uvrštenim autorima znanstvenicima, primjerice: Skledar 20, Samardžija 5 redaka, što sigurno nije omjer njihovoga doprinosa sociologiji religije ili kroatistici. O Boranićima po „općinskom kriteriju“ ni retka. O ostalima iz „duhovnih znanosti“ ništa, o onima iz „tehničkih znanosti“ pogotovu ništa. Vjerojatno zato što žive u Zaprešiću, ali ničim nisu pridonijeli razvoju ni „sela“, ni „općine“, ni „grada“, nego znanosti na nekoj, ne daj Bože, „hrvatskoj i svjetskoj“ razini. Itd.

f)       Na općinskoj i gradskoj sceni preskočene su dugogodišnje „Zaprešićke novine“, glasilo SSRN općine Zaprešić (Šinjak, Balagović) i „Glas iz pustinje“, list župe sv. Petra apostola (sedam godišta, posljednji gl. urednik Nenad Piskač).

g)      Osim u jednom potpisu nema ni Hrvatskog planinarskog društva Zaprešić (Deset godina postojanja 2015.) itd., itd.

Slična ruralno-gradska zbrka vidljiva je i na drugim područjima, od kulture do športa. Po općinskom je ključu uvršten primjerice Mihovil Krušlin (Ključ Brdovečki, 1882.-1962.), ali nisu Vladimir Maleković (Brdovec, 1936. - Zagreb, 2003.), povjesničar i teoretičar umjetnosti, likovni kritičar i književnik, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt i Dražen Trogrlić (Varaždin, 1958.), akademski slikar, profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Neki su književnici u književnosti i napredovali: tako je Borben Vladović, bivši predsjednik DHK, postao „najpoznatiji zaprešićki književnik“, a Sead Begović, usputni zaprešićki podstanar, „istaknuti suvremeni književnik“. Itd.

Plivajući kriterij „međašnih godina“ odnosno vremenskih i prostornih granica negdašnje općine i grada , „izbor tema“ i arbitrarnost u izboru rezultirali su monografskim „akademskim analfabetizmom“. U tome su se posebice iskazali „suradnici u kulturi“. Možda zbog toga i recenzent knjige dr. sc. Tihomir Žiljak (vidi u stambeno-komunalnoj monografiji iz 1990.: „Prošlost područja općine Zaprešić“) pomalo neoprezno vrednuje autore kao „angažirane lokalpatriote, koji žele svoj grad prikazati u najljepšem svjetlu“. (str. 250). „Ključni markeri, kako ih vide autori“ lokalpatriotski su pobrkani, a neki stvarno i obrisani. Kao da je povijest palimpsest, pa se u njoj kadgod to nekome treba briše i preko toga opet piše.

I da parafraziram poznatog najzaprešćanijeg Zaprešćana: Ni bed ako napišeš monografiju o gradu, a živiš u selu. „Ali je bed ako je to jedno te isto mjesto. A konkretno gledeč, meni Zaprešić to fakat je. Onda je bed.“

Pa ipak, monografija Zaprešića grafički je neprijeporno na vrijednosno visokoj razini. Toj razini uvelike pridonose kako fotografije dokumentarne vrijednosti tako i one umjetničke. Ponegdje fotografija s proširenim potpisom nadomješta tekst, ponegdje ga prati, ponegdje interpretira prostor grada i okolice kao dinamičnu cjelinu. Većinom retušira ili zaobilazi zbilju. Monografija grada nedvojbeno je ljepša od grada. Neke spomeničke cjeline tek postaju dijelom gradskog života, one druge još prepuštamo prošlosti, unatoč tome što su pale zavjese ideoloških obračuna s njihovom poviješću i „oruđem kontrarevolucije“ Josipom Jelačićem.

Ako ste, dakle, mislili da bu „dugogodišnja kulturna poslenica“ (inače nadaleko poznata, i šire, kao Aurora Amarena Vangelis, što u pučkom prijevodu znači Višnja Goljački) dopustila, kak „bute se tu svi vidli“, prevarili ste se. Ta nije monografija zaprešićki „špiglec“. Ona je „protokolarna knjiga“, dakle knjiga koja će se uručivati o posebnim prigodama, dragim gostima da vide „kak je Zaprešić lep“. Zato se čini kako o ovom „poslu“ jedino pravo ima aktualni gradonačelnik: „Do neke buduće publikacije!“ S najboljim željama da „živite svoj grad s ljubavlju i poštovanjem“. Tȁ budućnost grada neće valjda biti „protokolarni“ monografski „bofl“.

Josip Brkić