Mirogojska lauda prijatelju

MIROGOJSKA LAUDA PRIJATELJU

(Slovo na sahrani Branka Branimira Bošnjaka, književnika [1943.-2016.], 18. studenoga 2016.)

Draga Višnja, Vladimire, dragi prijatelji

Baštinici ljubavi i riječi, baštinici su života. Njihovo je vrijeme svijeta. Nitko ga i ništa ga ne dolazi mjeriti.

Još prije nekoliko dana kada smo se zadnji put sreli, činilo se kako su nas upravo „mjerači vremena“ mimoišli. U „posudama za vrijeme“ uvukli smo se u Millenium sa  smiješkom, negdje  između usiljenosti i čuđenja. Ništa nismo ponavljali. Samo smo nastavljali kao baštinici kulture i svijeta, ispijajući što je komu drago.

Ni na um nam nije palo da možda više od pedesetak godina 20. stoljeća, i kad smo se družili i kad nismo, smrt oponaša prirodu kao što se nekoć činilo da je oponaša umjetnost. A čini se da znamo kamo su nas odvele sve „tehnologije iskupljenja“. Od nje, od Svega što nam prilazi (1069.) preko Trošenja maske (1974.), Semantičkih gladovanja (1984.), Sušačkih razglednica (2001.), itd., itd., od Slova razlike (1970.) do Žanrovskih praksi hrvatske proze  (2007.) i Hrvatskog pjesništva XX. stoljeća (2010.), potrošnja riječi zbilja vodi do Pjesme na dnu svijeta i Zapletene priče. Mirno i bez obijesna lova na „neobjašnjivu odsutnost“ valjalo je „dozvati sve skrivenijeg sebe“ iz nepostojećeg središta pjesme i svijeta. Izmaknut nam je „fundamentum incocussum“, čvrsti temelj svih stvari, koje jesu da jesu, koje nisu da nisu. „Ono što je neprestano odlazilo ,/ otišlo je u sam beskraj.“

A smrt? Ona je upisana u postojanje kao baština, također, kao „horror vakui“, kao dno svijeta kojemu se sve vraća.

Puteći se ka tom dnu, mi smo stvarno u šetnji k „vječnom kraju“. Hučeći vjetar toga kraja ne prekida nemilosrdnu oporost postojanja, život - koji upravo jest jedini „koji je prošao“.

Moje je vrijeme vječno moje, ono je oduvijek i uvijeke, aei on. Nije to samo prolaznost, nego neprestano suočavanje, čak i s time da „pjesnik mora umrijeti poslije svake svoje pjesme“. Tako smo bogati smrću, da smo još baštinici života. I ondje na početku i ovdje na kraju.

A onda, „trn ruže ljubavi“ zaustavio je „srce zauvijek“, pa se, eto, shodno rasporedu vremena, bez svakodnevnih njegovih mjerača, i naš prijatelj, i moj prijatelj, Branimir, kako sam mu dopunio ime,  odšetao s Perzefonom u Had, da na proljeće, u „vječnom kraju“ mahne rukom onome što u početku bijaše riječ, što cvjeta između Neba i Zemlje. To je dobar znak, premda ne znamo kamo vodi.

Je li to puno ili malo, gotovo je svejedno. S ovu stranu Stiksa, možemo samo vidjeti ispunjenje toga života dok se tu pred nama i među nama stvarni svijet reproducira virtualno. A pjesnik je već bio „izgubljen u Internetu“. Stekne li se tako da ga, vraćajući ga zemlji, ne izgubimo u sjećanju i zaboravu, bit će to znak da je ispunio i ljubav i riječ, i život i smrt.

Neka mu je laka hrvatska zemlja.

Josip Brkić

Otona Ivekovića 32

10290 Zaprešić