ČUDO U BAPSKOJ!

Na vijest o prvom zavjetnom hodočašću hrvatskih branitelja i mladeži Gospi Bapskoj 8. rujna 2018. godine.

Pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović

Stlizirani grb Bapske iz 1854.

U Zapisima iz olovnih vremena župnika Petra Šokčevića (Sot) stoji međunaslov Isus mi reče: „Ne boj se!“ (str. 130). U tom odlomku iz veće cjeline o iseljavanju Hrvata i katolika iz općine Šid 1991.-1996. godine, velečasni Šokčević  vrlo plastično opisuje epizodu svojega boravka u Bapskoj na želju domaćice u Domovinskom ratu ubijenoga tovarničkog župnika Ive Burika -  Bapčanke Pavice Šomoljanski da posjeti svojega brata Josipa, koji je ostao u selu nakon iločkog exodusa.

Crkva Blažene Djevice Marije u Bapskoj

Na kilometar i pol od sela nalazi s lijeve strane ceste prema Šidu (Republika Srbija) crkva Blažene Djevice Marije iz 13. stoljeća (na južnom kraju bapskoga groblja), po mnogim autorima (Gjuro Szabo, Peter V. Goss, Sena Gvozdanović , A. Bošnjaković itd.) najstarija sačuvana romanička crkva u kontinentalnom dijelu Republike Hrvatske. Crkva je danas zaštićeno kulturno dobro pod oznakom Z-1138. U crkvi su se tijekom godine uglavnom služile tri mise, na Tijelovo i Veliku Gospu, ali je glavna bila uvijek 8. rujna, na dan Rođenja Blažene Djevice Marije, kada je u Bapskoj i kirbaj. Sve do pred Drugi svjetski rat, ona je bila proštenište, a za Bapčane to je ostala i danas. Zna se da je 30. kolovoza 1581. godine u njoj održana Sinoda svećenika nekadašnjeg Srijema, s koje je poslano pismo Preblaženom ocu. Spominje je u svojoj Autobiografiji i hrvatski pisac, jezikoslovac, isusovac Bartol Kašić, koji je 1619. godine obavio vizitaciju srijemskih župa. Spominju je i mnogi drugi, vizitatori, putopisci, likovni umjetnici, književnici …

Župnikov vapaj mi uslišani zaziv

Vozeći se na povratku iz Bapske, gdje je prošao četničke kontrole, pored crkve Blažene Djevice Marije u svojemu Renaultu 4  velečasni Šokčević svrnuo je pogled na nju ne bi li vidio je li crkva oštećena. Vidjevši da toranj i krov stoje, pomislio je: „Gospa je sačuvala svoje svetište, da nas pomaže.“  Na pomisao se iznenada s desne strane ceste, priča Šokčević, začula „strašna rafalna pucnjava … iz vinograda“. Opazivši kako metci „šišaju travu na bankini ceste“ i da rafal ide prema autu, prikočio je. Rafal je  izbušio auto uz strahovitu eksploziju, a župnika je preplavio osjećaj da se „našao na drugom svijetu“, pa je zavapio: „Isuse, Isuse!“

I nastavlja: ukazavši mu se s desna, Isus „svojom lijevom rukom blago stisne moju desnu … na volanu, te reče na hrvatskom jeziku: ‘Ne boj se!’ Otvorim oči i vidim da sam na ovom svijetu … Pogledam na retrovizor i vidim još (kako) metci 50-100 metara šišaju travu iza mene. Pritisnem gas i krenem dalje što brže.“

Župnik je uvjeren da je te riječi izgovorio Isus („jer jedino on može reći ‘ne boj se!’). Čudo je, kaže, da rafali „nisu pogodili ni jedan vitalni dio motora“ i uvjeren je da nije „mogao živ proći od kiše metaka“. Šokčević vjeruje da ga je spasio „Isus Krist na zagovor Gospe Bapske“. „Dogodilo se čudo!“

Narod ovdje živi sa svojom crkvom

Premda u spisima o crkvi nema zabilježenih „čudesnih uslišanja“, ova priča nije jedina. Jednu od njih ispričao je i o. Antun Bošnjaković u knjizi Crkva Blažene Djevice Marije na Bapskoj (1978., str.121). Obje su povezane s ratom, Prvim svjetskim i Domovinskim ratom. Narod je ovdje živio sa svojom crkvom. Narod je i preživio: 1241. (Tatare), 1526. (Osmanlije), 1664. (spaljeno selo Bapska na lokalitetu Stara Bapska, pokušaj spaljivanja crkve BDM i razrezana slika Gospe Bapske), 1687. (povlačenje Turaka), 1914.-1918. (Prvi svjetski rat), 1941.-1945., Drugi svjetski rat, 1991.-1995 (Domovinski rat . Narod se gotovo u pravilu sklanjao u okolne šume, izbjegao u obližnja sela ili organizirao obranu sela. Nijedan od tih ratova nije prošao bez žrtava, o čemu bjelodano svjedoče popisi poginulih i nestalih (o. Antun Bošnjaković) prema Statusu animarum Bapske i Novaka.  

Deportacija stanovništva iločkoga trokuta

Deportacija hrvatskoga i manjinskoga stanovništva iločkoga kraja 17. listopada 1991. godine (desetak tisuća stanovnika) uz asistenciju međunarodne zajednice, ostavila je dojam da ondje nije bilo otpora jedinicama tzv. JNA i četnicima iz pravca Šida, Molovina i Bačke Palanke. Obrambene pripreme, međutim, počele su veću kolovozu 1990. godine organiziranjem seoskih straža. Srpska pobuna u Kninskoj Krajini, događaji u Pakracu (2. ožujka) pogibija na Plitvicama (31. ožujka 1991.), krvavi događaji u Borovu (2. svibnja 1991.) generirali su pojačanu kontrolu i ubrzali pripreme za obranu. Tome su u lipnju pripomogli pripadnici ZNG-a. Slične su se pripreme provodile i u drugim selima. Padom Tovarnika (rujan 1991.) Bapska se našla izoliranom. Dne 28. rujna stigao je i ultimatum (major Barjaktarević) za bezuvjetnu predaju oružja pod prijetnjom da će u suprotnom „sravniti selo sa zemljom“. Obrana sela pojačana je sa oko stotinjak ljudi iz Šarengrada i Iloka. No koordinirani topnički napad iz pravca Šida na Bapsku počeo je tek 4. listopada, kada su se Šarengrađani i Iločani već povukli. Uslijedili su ultimatumi jugovojske, usmeni i pisani. Iz Bapske je do 1995. deportirano oko 1380 osoba. Ubijenih i nestalih, što civila što aktivnih vojnika, u Bapskoj je gotovo u pravilu slijedio broj poginulih i nestalih iz Prvoga i Drugoga svjetskoga rata,  njih tridesetak.

Hodočašće i Zavjetna molitva

Treba li onda ikoga začuditi što su se hrvatske braniteljske udruge odvažile ove 2018. godine izmoliti zagovor Gospe Bapske. Inicijativa je krenula iz Vukovara početkom siječnja, a već danas organizaciji hodočašća su pridružilo dvadesetak udruga od Varaždina i Čakovca preko Zagreba, Siska, Petrinje, Slavonskog Broda, Osijeka itd.

Prvo zavjetno hodočašće počinje 8. rujna u 9:30 polaganjem vijenaca na spomenik poginulim braniteljima iz Bapske s kratkim recitalom (dvije pjesme: Molitva za kišu ruža Ivana Goluba i Svijeća za poginule branitelje domovine Tuge Tarle). Procesija se od spomenika kreće prema crkvi sv. Jurja gdje Petrinjska pukovnika preuzima sliku Gospe Bapske u izvornom okviru, a zatim prema crkvi Blažene Djevice Marije (oko 1,5 od sela). Središnji događaj je sveta misa u atriju crkve BDM na Bapskoj tijekom koje će Hrvatski crkveni pjevački zbor iz Novoga Sada izvesti Himna gospi Bapskoj, nekadašnjeg dugogodišnjeg župnika u Bapskoj-Novaku Josipa Ivića St.i Zavjetnu molitvu branitelja Gospi od Bapske književnice i diplomatkinje Tuge Tarle.

  
Športski i kulturni program

U poslijepodnevnom programu predviđen je sportski susret NK Hajduk iz Bapske i reprezentacije Hrvata iz Vojvodine povodom devedesete obljetnice osnivanja NK Hajduka (Bapska). Očekuje se prije početka utakmice i jedno iznenađenje.

Bogat kulturni programu večernjim satima upotpunit će HKC Bunjevačko kolo, KUU Milan Begović – Vrlika, KUD „Hrastovička Gora“ iz Hrastovice i HKUD „Mošćenica“.
Uza sve to počet će s radom i likovna kolonija:
Oko 21:00 počinje zabavni program, a cjelodnevno druženje branitelja, mladeži, Bapčana i njihovih gostiju završava – vatrometom.

Josip Brkić

   VRIJEME FILOZOFIJE, FILOZOFIJA VREMENA?

Tko pliva protiv struje, na putu je k izvoru.

(Suvremena ekološka poslovica)

Bilješka uz zbornik „Prema povijesnom mišljenju“, MH, Zagreb, 2016., 242 str. (priredio: Damir Barbarić)

Zbornik „Prema povijesnom mišljenju“ u izdanju Matice hrvatske posvećen je nedvojbeno jednom od mislilaca koji su utirali putove „filozofije“ u Hrvatskoj, pregnantnije negoli u drugim sredinama negdašnje DFJ, FNRJ, SFRJ. Zbornik sadrži, kako stoji u predgovoru, veći dio proširenih i dorađenih izlaganja na simpoziju „Povijesno mišljenje u obzoru suvremene filozofije“ o 90. obljetnici rođenja Vanje Sutlića u organizaciji Odjela za filozofiju Matice hrvatske.

Prilozi tematiziraju odnos povijesnog mišljenja i politike (Ž. Paić), rada i kapitala (O. Žunec), biti (P. Šegedin), dosade („kao trna u peti“, Sutlić bi rekao „odskočne daske“ za srodne „literariuse“ Sutlića i Moraviju (sic!), D. Lučić Luce) povijesno mišljenje i odnos spram jezika (I. Mikecin, B. Marotti) te svjetskog duha i povijesti naroda (D. Barbarić) s dva dodatka. Zbornik je pokušaj da se na tematskim okvirima predstave neke odrednice Sutlićeva puta u filozofiju i transfilozofiju „prakse rada“ i „praxisa“ „revolucionarnog patosa“ uopće, kojega nije bila oslobođena ni druga polovica 20. stoljeća.

Već u Aristotelovu nagovoru na filozofiju baviti se njome značilo je najmanje dvoje: "ispitivati i sámo to" treba li se njome" baviti i "posvetiti se filozofskom razmatranju". Razlozi bavljenja njome, međutim, postali su tijekom povijesti razlozima njezine upitnosti. Premda se uznosila "nepogrešivom naredbodavnom razboritošću", postala je svojevrsnim radom palimpsesta temeljna metafizičkog stava. Nakon Hegelova dictuma da su „filozofija i povijest filozofije jedno preslik drugoga“, činilo se kako odgovor na pitanje što je ona možemo dobiti filozofijskim izvješćem o njezinim preobrazbama ili najposlije njezinu „ozbiljenju“, kakav god put do njega vodio. San o filozofiji kao „strogoj znanosti“ i put do nje – odsanjan je, ali se nipošto ne može zaobići. Pitanja i odgovori od filozofema do filozofema još se kreću između starogrčke „philei to sophon“ (ljubav prema mudrosti, odakle hrv. mudroslovlje), školske „tvornice sumpora“ i "činovnika obrazovnog sustava", „angažirane“ i „scijentističke“ filozofije, njezina čemu? i „kraja“ ili apologije „pro vita sua“ onog „zdravorazumskog realista“ za kojega su „svi ljudi i sve žene filozofi“, naravno, u "otvorenom društvu".

Filozofiju u Jugoslaviji (s povijesnim imenima ili bez njih) poslije Drugoga svjetskog rata određuje ponajprije ortodoksija tzv. dijamatske zrelosti i staljinističke onto-tehnologijske redukcije. Jednačenje filozofije sa svjetonazorom i ideologijom protežiralo je njezinu „društvenu ulogu“ kao oznastvenjenu „revoluciju“ i „najvišu“ opoviješćenu „formu (društvene) svijesti“. Filozofija je tu i „dogma“ i „oruđe“ promjene zbilje, razvoj koje „pomaže i inspirira … Partija“. Ni filozofija u Hrvatskoj, naravno, nije bila imuna od „staljinističkih koncepcija ispod neophodnog tehničkog nivoa“. Ipak, raznovrsnost tema i pristupa u okružju tradicionalne školske filozofije u Zagrebu pokazala se i po Sutlićevu mišljenju plodnijom od „sive uniformnosti dogmatiike“. Jugo-diskusije o „marksističkoj filozofiji“ (1958.), dokazivanje „znanstvenog statusa“ „marksističke filozofije“ kasnih pedesetih godina i kasnije polemičke zadjevice o „povijestnom mišljenju“ završile su najposlije u „filozofiji prakse“, dakle u povratku Marxovoj izvornoj misli kao – „najadekvatnijoj teorijskoj osnovi i inspiraciji revolucionarnog djelovanja“ (Praxis od rujna 1964.). Već se u poznatoj „diskusiji“ o „filozofiji u suvremenom društvu“ iz 1967. (Gledišta, Bgd.) marksizam pojavljuje kao „epohalna kritička svijest“, prošavši tzv. „fazu osvajanja nekih minimalnih uvjeta za filozofiranje“. Raspad tzv. „jugoslavenskog marksizma“ na zagrebačku filozofiju prakse i beogradsku scijentističku školu, koji je „filozofski“ postojao otprije, a završio kao pokušaj beogradskoga prisvajanja tzv. „apstraktnog humanizma“, polemike, replike i „instrukcije“, sve je to kontekst mimo kojega se ne može provući nikakva filozofija na putu k mišljenju u Hrvatskoj, pa tako ni Sutlićev put u transmetafizičko mišljenje.

Usuprot okruženju „bolje ili lošije maskiranim staljinizmom“ i „podnošljivim akademizmom“ ili upravo zbog njih, kasnih šezdesetih godina još se govori o „dokidanju filozofije kao mistificirane svijesti“. Bijeda filozofije i praksa njezina „ozbiljenja“ idu ruku pod ruku, baš kao Hegel i Marx. „Rad pojma“ ne radi u „elementu realnosti“, a ipak preslikava jedno u drugo kao „pojam rada“.

Filozofski marksistički put, pa i onaj „angažirani“, pokazao se stranputicom. Ako ćemo pravo, „ozbiljenje“ filozofije je dosljedni hegelijanizam, kad je zbiljnost „jedinstvo unutarnjega i vanjskog“, onoga „realnog“ – određenog „pomoću pojma“. Apsolut pojma (Hegel) i apsolut rada (Marx), "Rad" kao "korijen svih stvari" nasukali su se u koordinatnom sustavu politike, bez obzira na to je li u pitanju paradigma Platona i Dionizija ili paradigma „učitelja izmjene svijeta“ i „petoljetaka“ komunističke tehno-logike te izmjene. Filozofija pretvaranja svijeta „u čovjekov svijet“ ili stvaranja „socio-humanog svijeta“ nije društvena retorta u koju je moguće upisati “sve i svašta“ da bi iz nje izišlo kao „struktura nastajanja“ „u odnosu čovjek-svijet“ ili čak kao smisao.

Ako u analogiji prema Heideggerovu mišljenju tehnike, bit „politike“ nije ništa „političko“ (tzv. empirijska povijest odnosa države i društva) nego stjecaj u „povijesnom sklopu“ prirečen tehno-poietičkim značajem zapadnjačke metafizike, onda nesmetani razvitak „proizvodnih snaga“, a Marx upravo za Sutlića i jest „mislilac proizvodnih snaga“, ima značaj „znanstvene povijesti“, epohalnog dovršenja filozofije u „radnoj znanosti“ kao mito-logiki, odnosno tehno-logiki. Mišljenje obrata k neodređenoj tj. „još-ne-odlučenoj punini jedne drukčije mogućnosti“ Sutlićeva je „stvar mišljenja“. Filozofija, politika i politička ekonomija stječu se ujedno, u svoj kraj s „totalnim čovjekom“ kao vjesnikom ili čak namjesnikom stjecaja u „povijesnom sklopu“. Za putnika mišljenja politika se stječe bitnopovijesno, a ne kao fetiš „državnog filozofiranja“, mislili mi o staatsfilozofskoj grčkoj ili hegelovskoj paradigmi s upitnikom ili bez njega. Transfilozofijsko ishodište nije intrapolitičko čak i kad se mišljenje zarad stjecaja povijesnog sklopa mora upustiti u ono „političko“.

Polazeći od „radikalne kritike Hegelove filozofije (povijesti)“ kao dosljednog „izricanja mogućnosti ovoga vijeka“ to je transfilizofijsko ishodište za Sutlića i „probni kamen povijesti marksizma“ i „odskočna daska“ za ono što naziva „povijesnim mišljenjem“. Kako Marxovo mišljenje na putu spram novumu više nije „ni filozofija“ pa ni „znanost kao takva“, mišljenje mora prokrčiti put ka izvoru: pro-iz-vođenju „onog jednostavnog i najjednostavnijeg“ - „povijesnog sklopa“ odnosa čovjeka, drugih bića i onoga po čemu ona jesu, dakle bitka. Bit čovjeka povijesno je ispostavljena kao taj trodnos u pripremi izlaska iz „pretpovijesti ljudskog društva“ u „samokazivanje povijesti“. Po-vijesno po-vijesti, a Sutlić kasnije često varira prijevod Heideggerova Ereignisa ili ga čak napušta (zgoda, vijest), ono je mjesto biti rada gdje se čovjek i svijet stječu ujedno. Vjesnik toga stjecaja (zgode, prigode, događaja, vijesti) priprema nadolazak u sabranu kazivanju mišljenja. „Metodička refilizofikacija Marxove misli“ Sutlićeva je posljednja „oaza“ njezina napuštanja kao filozofije u drugom početku „zavičajne naseljenosti“, „u istini kao svojem zavičaju“.

Sutlić je, drugim riječima, još filozof „prakse rada“, „produkcionih snaga“ na putu u „neponovljivu jednokratnost konstelacija“ koje se stječu u nepredvidivu „povijesnom sklopu“. Ili, još jednostavnije, u stjecaju povijesnih sklopova stječe se „jednokratnost prisnosti smislenog bitka, biti čovjeka i bića“. Riječi metafizičkog mišljenja zato imaju samo „indicirajuću pedagogijsku ulogu“. Njima se više ne može izreći ono jednokratno i prisno, kao što se jezikom klasične mehanike ne mogu opisati nove regije bića u kvantnoj. Potraga za „primjerenim govorom“ na putu k epohalnom stjecaju bitka, bića i svijet-odnosa slijedi poznati dictum za ukidanjem „preokrenutog jezika zbiljskog svijeta“ – „jezikom zbiljskog života“. Zato temeljno Sutlićevo pitanje nije – kako filozofija dolazi do govora, nego kako se jezik poíēsisa biosa stječe u samokazivanju neodredljivosti istine „povijesnog sklopa“. Stjecaj se ovdje ne pojavljuje „kao bitak“ i nipošto kao "stjecaj okolnosti", nego kao epohalno po-kazivanje konstelacije svijet-odnosa, čin-odnosa i jezik-odnosa, u kojoj je kazivanje oslobođeno „metafizičke“ i „svakodnevno-kolokvijalne uporabe“. Primjera takvoga govora ima u Sutlićevu opusu napretek. S koliko je skrbi pristupao hrvatskom jeziku (i slavenskim jezicima uopće) eksplicite je vidljivo i u ovom zborniku (Mikecin; Marotti), na primjerima (prilozima) iz Sutlićeve ostavštine u Institutu za filozofiju u Zagrebu.

Sutlićeva „avantura“ kazujućeg puta stječe se na put/u mišljenja. Misliti znači pútiti se na put u sabranost pririjeka stjecaja konstelacije „povijesnog sklopa“. Obraćanje pozornosti na taj bitnopovijesni put određeno je „zakonom doličnosti“ mišljenja. Pretpostavka te „avanture“ jest ona poznata strogost promišljanja, brižljivost kazivanja i štedljivost riječi gdje je „mišljenje dar“ i u stjecaju povijesnoga sklopa dosuđeni „zadatak“, „a ne uhodani put na kojemu je sve jasno prije no što je i počeo“. Je li taj put „bio pravi“, o tome, istina, možemo suditi tek kad je on prijeđen, ali ne na carini akademskog manirizma.

Svaki je put mišljenja svagda već kazujuće púćenje, kao što je govor koji pripada stjecaju – stjecaj njegove biti – kaza. Kamo će to „jednostavno kazivanje“ nekoga odvesti ne može se odgovoriti nikakvom uputom na „nulto vrijeme“ i fantazmagoriju „dosade“.

Josip Brkić
Otona Ivekovića 32
HR-10290 ZAPREŠIĆ

 (Objavljeno u: Socijalna ekologija, Vol. 24 (2015.), No. 2-3 Recenzije i prikazi, 225-227.)

ZNAMEN VREMENA - MONOGRAFIJA ZAPREŠIĆ

ZNAMEN VREMENA - MONOGRAFIJA ZAPREŠIĆ

Nekoliko usputnih opaski uz Monografiju „Zaprešić“ (izdavač: grad Zaprešić, Zaprešić 2015., str. 256, format 217x280)

Monografija se, već s obzirom na područje kojim se bavi, može pisati na više načina. Koji god od njih odabrali, „mravlji ili hodočasnički“, kako ih je svojedobno nazvao Zvonimir Mrkonjić, znanstveni, esejistički, interdisciplinarni itd., svaki od njih pretpostavlja odluku o ovakvo ili onako prikupljenoj građi i metodologiji njezina izlaganja. Monografije utoliko mogu biti i podatcima potkrijepljeni autorski dojmovnici, na što asocira i značenje same grčke riječi. Prvo „autorsko viđenje Zaprešića“, „događanje grada“ Krešimira Kosića, s uvodom dr. Željke  Čorak i povijesnim prilogom Tihomira Žiljka, objavljeno je 1990. godine kad je urbanizacija Zaprešića konačno postala nepovratnim događajem. Ona stoga i nosi užu specifikaciju: stambeno-komunalna monografija. Ruralno se već od sedamdesetih godina XX. stoljeća povlači pred urbanim. Industrijalizacija na rubovima nekadašnjeg sela („Karbon“ u negdašnjim pogonima mesne industrije, „Jugokeramika“), prvi neboder (“ljepotica, na Doktorovom i Ostrešovom“) 1976., koji je tada potpuno narušio urbanu cjelinu trga s dominantnom Planićevom zgradom (danas Prekršajnim sudom) prvi su neireverzibilni znaci povlačenja „staroga“ pred „novim“. U urbanističkim i sociokulturnim aspektima selo Zaprešić prestalo je postojati, dakle, prije 1995. godine, kada je Zaprešić Zakonom o Zagrebačkoj županiji postao gradom (s pratećim ruralnim naseljima). Je li on i danas Zagrebu „sreća iza ugla“, kako se 1990. izrazila Željka Čorak, nije jednostavno odgovoriti. Kako god odgovorili, sigurno je da Zaprešić u mnogom pogledu još postaje gradom i u stambenom, i u radnom, i u sociokulturnom smislu, možda upravo zato što je Zagrebu „iza brda“, pa nema ni za gradove uobičajeni znak „Centar“. Teško se može i danas reći da je nastanak grada pratila i motivacijska funkcionalnost. U te motivacije pouzdano spada i to što Zaprešić nije ostao gradom-spavaonicom, kako god krivudavi bili putovi i stranputice do školstva, zdravstva, kulture, športa i grada-parka i grada-šetnice. „Urbani vilenjaci“ još nastavaju grad.

Autorska monografija Zaprešića (Banov grad za dobar život) o dvadesetoj obljetnici grada „kulturne poslenice“ Višnje Goljački s povijesnim prilozima dr. sc. Agneze Szabo i dr. sc. Alana Labusa (na prvih 60 stranica) namjerila je biti „jedan od znamena vremena, na crti povijesti međašnjih godina“: dakle onih koje obilježuju nastanak grada. Kada je Zaprešić prestao biti selom, ako je 1955. postao općinom, a 1995. u slobodnoj Hrvatskoj gradom i može li Zaprešić uistinu postati „idealnim gradom 21. stoljeća“, kako u uvodnoj priči kaže autorica, vremenski su i prostorni markeri. Možda svi mi već živimo to „sutra“, naime „ono idealno“, ali tako da ga još prepoznajemo kao „prošlost“? Zaprešić čuva svoje antinomije: u Zaprešić možete doseliti, u njemu čak ugodno živjeti, ali se u njemu, tamo negdje od 1966., „moreš roditi samo slučajno“, kako glasi dosjetka najzaprešćanijeg Zaprešćana Ivana Čedomira Ostreša. Jedinstven je i po tome što je nakon postanka gradom u njemu osnovan „Klub Zaprešićana - Zaprešćan“ (na gradskom proračunu od 2001.), koji već u službenom nazivu održava dvojstvo „recentnih doseljenika“ (dotepenaca) i „autohtonog stanovništva“ (starinaca), kako veli dr. sc. Labus u predgovoru. Vjerojatno svjestan insuficijentnosti i površnosti u tekstualnom dijelu, pogotovu glede „kriterija“ izbora, on se već u predgovoru „znanstveno“ ograđuje: 1. monografija „ne pretendira na sveobuhvatnost“, ona je „izbor iz tema“ i 2. ona „nije znanstvena monografija“. Tako je gotovo jedini „kriterij“ izbora ostao arbitrarnim: ne zna se gdje prestaje općina, a gdje počinje „najpoželjniji grad“, ruralna „gradska idila“. Taj „qudlibet“ u pristupu u tekstualnom je dijelu postao potpuno proizvoljnim: od „pretpovijesti“ „zaprešićkoga kraja“ (bilo je to u danima Seta) do materijalnih grješaka.

Navedimo ovdje samo neke:

Spomenik Augustu Šenoi,
rad ak. kipara Šime Klaića

a)      Autor spomenika Augustu Šenoi nije ak. kipar Dragutin Grgas Beli (str. 193), nego ak. kipar Šimo Klaić (1982.), Ljevaonica Šeb, Jablanovec.

b)      Pučko otvoreno učilište od 1958. (str. 196) je preimenovano Narodno sveučilište (pri Domu kulture), kako točno stoji na str. 50, itd.

c)      Kovačić (Celine), Jakševac (Sveti Križ) i Begović (Laduč) (str. 200-201) uvršteni su po „kriteriju općine“, bez recimo Branka Pilaša (Prigorje Brdovečko), Josipa Palade (Prudnice), Mirka Ivanjeka (Prigorje Brdovečko) itd.], a po „kriteriju grada“ nije npr. uvršten dobitnik Plakete grada Zaprešića Nenad Piskač (Zaprešić), koji čak ima i zbirku pod naslovom „Pogled s burze 10290“, Zaprešić 2002. itd.

d)      Nema iz vremena sela ni „dotepenca“ Ive Kozarčanina kojemu je narod Zaprešića podigao spomen ploču o 45-oj godišnjici na br. 21 čuvene ulice Maršala Tita kojom se odlazi u povijest ulicom Bana Josipa Jelačića i dalje u poluobnovljene i razrušene Nove Dvore.

e)      Potpuno proizvoljan broj redaka posvećen je uvrštenim autorima znanstvenicima, primjerice: Skledar 20, Samardžija 5 redaka, što sigurno nije omjer njihovoga doprinosa sociologiji religije ili kroatistici. O Boranićima po „općinskom kriteriju“ ni retka. O ostalima iz „duhovnih znanosti“ ništa, o onima iz „tehničkih znanosti“ pogotovu ništa. Vjerojatno zato što žive u Zaprešiću, ali ničim nisu pridonijeli razvoju ni „sela“, ni „općine“, ni „grada“, nego znanosti na nekoj, ne daj Bože, „hrvatskoj i svjetskoj“ razini. Itd.

f)       Na općinskoj i gradskoj sceni preskočene su dugogodišnje „Zaprešićke novine“, glasilo SSRN općine Zaprešić (Šinjak, Balagović) i „Glas iz pustinje“, list župe sv. Petra apostola (sedam godišta, posljednji gl. urednik Nenad Piskač).

g)      Osim u jednom potpisu nema ni Hrvatskog planinarskog društva Zaprešić (Deset godina postojanja 2015.) itd., itd.

Slična ruralno-gradska zbrka vidljiva je i na drugim područjima, od kulture do športa. Po općinskom je ključu uvršten primjerice Mihovil Krušlin (Ključ Brdovečki, 1882.-1962.), ali nisu Vladimir Maleković (Brdovec, 1936. - Zagreb, 2003.), povjesničar i teoretičar umjetnosti, likovni kritičar i književnik, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt i Dražen Trogrlić (Varaždin, 1958.), akademski slikar, profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Neki su književnici u književnosti i napredovali: tako je Borben Vladović, bivši predsjednik DHK, postao „najpoznatiji zaprešićki književnik“, a Sead Begović, usputni zaprešićki podstanar, „istaknuti suvremeni književnik“. Itd.

Plivajući kriterij „međašnih godina“ odnosno vremenskih i prostornih granica negdašnje općine i grada , „izbor tema“ i arbitrarnost u izboru rezultirali su monografskim „akademskim analfabetizmom“. U tome su se posebice iskazali „suradnici u kulturi“. Možda zbog toga i recenzent knjige dr. sc. Tihomir Žiljak (vidi u stambeno-komunalnoj monografiji iz 1990.: „Prošlost područja općine Zaprešić“) pomalo neoprezno vrednuje autore kao „angažirane lokalpatriote, koji žele svoj grad prikazati u najljepšem svjetlu“. (str. 250). „Ključni markeri, kako ih vide autori“ lokalpatriotski su pobrkani, a neki stvarno i obrisani. Kao da je povijest palimpsest, pa se u njoj kadgod to nekome treba briše i preko toga opet piše.

I da parafraziram poznatog najzaprešćanijeg Zaprešćana: Ni bed ako napišeš monografiju o gradu, a živiš u selu. „Ali je bed ako je to jedno te isto mjesto. A konkretno gledeč, meni Zaprešić to fakat je. Onda je bed.“

Pa ipak, monografija Zaprešića grafički je neprijeporno na vrijednosno visokoj razini. Toj razini uvelike pridonose kako fotografije dokumentarne vrijednosti tako i one umjetničke. Ponegdje fotografija s proširenim potpisom nadomješta tekst, ponegdje ga prati, ponegdje interpretira prostor grada i okolice kao dinamičnu cjelinu. Većinom retušira ili zaobilazi zbilju. Monografija grada nedvojbeno je ljepša od grada. Neke spomeničke cjeline tek postaju dijelom gradskog života, one druge još prepuštamo prošlosti, unatoč tome što su pale zavjese ideoloških obračuna s njihovom poviješću i „oruđem kontrarevolucije“ Josipom Jelačićem.

Ako ste, dakle, mislili da bu „dugogodišnja kulturna poslenica“ (inače nadaleko poznata, i šire, kao Aurora Amarena Vangelis, što u pučkom prijevodu znači Višnja Goljački) dopustila, kak „bute se tu svi vidli“, prevarili ste se. Ta nije monografija zaprešićki „špiglec“. Ona je „protokolarna knjiga“, dakle knjiga koja će se uručivati o posebnim prigodama, dragim gostima da vide „kak je Zaprešić lep“. Zato se čini kako o ovom „poslu“ jedino pravo ima aktualni gradonačelnik: „Do neke buduće publikacije!“ S najboljim željama da „živite svoj grad s ljubavlju i poštovanjem“. Tȁ budućnost grada neće valjda biti „protokolarni“ monografski „bofl“.

Josip Brkić

Mirogojska lauda prijatelju

MIROGOJSKA LAUDA PRIJATELJU

(Slovo na sahrani Branka Branimira Bošnjaka, književnika [1943.-2016.], 18. studenoga 2016.)

Draga Višnja, Vladimire, dragi prijatelji

Baštinici ljubavi i riječi, baštinici su života. Njihovo je vrijeme svijeta. Nitko ga i ništa ga ne dolazi mjeriti.

Još prije nekoliko dana kada smo se zadnji put sreli, činilo se kako su nas upravo „mjerači vremena“ mimoišli. U „posudama za vrijeme“ uvukli smo se u Millenium sa  smiješkom, negdje  između usiljenosti i čuđenja. Ništa nismo ponavljali. Samo smo nastavljali kao baštinici kulture i svijeta, ispijajući što je komu drago.

Ni na um nam nije palo da možda više od pedesetak godina 20. stoljeća, i kad smo se družili i kad nismo, smrt oponaša prirodu kao što se nekoć činilo da je oponaša umjetnost. A čini se da znamo kamo su nas odvele sve „tehnologije iskupljenja“. Od nje, od Svega što nam prilazi (1069.) preko Trošenja maske (1974.), Semantičkih gladovanja (1984.), Sušačkih razglednica (2001.), itd., itd., od Slova razlike (1970.) do Žanrovskih praksi hrvatske proze  (2007.) i Hrvatskog pjesništva XX. stoljeća (2010.), potrošnja riječi zbilja vodi do Pjesme na dnu svijeta i Zapletene priče. Mirno i bez obijesna lova na „neobjašnjivu odsutnost“ valjalo je „dozvati sve skrivenijeg sebe“ iz nepostojećeg središta pjesme i svijeta. Izmaknut nam je „fundamentum incocussum“, čvrsti temelj svih stvari, koje jesu da jesu, koje nisu da nisu. „Ono što je neprestano odlazilo ,/ otišlo je u sam beskraj.“

A smrt? Ona je upisana u postojanje kao baština, također, kao „horror vakui“, kao dno svijeta kojemu se sve vraća.

Puteći se ka tom dnu, mi smo stvarno u šetnji k „vječnom kraju“. Hučeći vjetar toga kraja ne prekida nemilosrdnu oporost postojanja, život - koji upravo jest jedini „koji je prošao“.

Moje je vrijeme vječno moje, ono je oduvijek i uvijeke, aei on. Nije to samo prolaznost, nego neprestano suočavanje, čak i s time da „pjesnik mora umrijeti poslije svake svoje pjesme“. Tako smo bogati smrću, da smo još baštinici života. I ondje na početku i ovdje na kraju.

A onda, „trn ruže ljubavi“ zaustavio je „srce zauvijek“, pa se, eto, shodno rasporedu vremena, bez svakodnevnih njegovih mjerača, i naš prijatelj, i moj prijatelj, Branimir, kako sam mu dopunio ime,  odšetao s Perzefonom u Had, da na proljeće, u „vječnom kraju“ mahne rukom onome što u početku bijaše riječ, što cvjeta između Neba i Zemlje. To je dobar znak, premda ne znamo kamo vodi.

Je li to puno ili malo, gotovo je svejedno. S ovu stranu Stiksa, možemo samo vidjeti ispunjenje toga života dok se tu pred nama i među nama stvarni svijet reproducira virtualno. A pjesnik je već bio „izgubljen u Internetu“. Stekne li se tako da ga, vraćajući ga zemlji, ne izgubimo u sjećanju i zaboravu, bit će to znak da je ispunio i ljubav i riječ, i život i smrt.

Neka mu je laka hrvatska zemlja.

Josip Brkić

Otona Ivekovića 32

10290 Zaprešić